Antun Sassi u smrt gospodina Dživa Simova Bunića, svoga draga prijateja

Na dvadesti i šes bješe od oktumbra, a osvitaše srijeda, a sunce istjecaše, strahovit san mene steže, ter huda čes, ka me smeta,5 gdje u miru i u goju ja počivah u pokoju, sit ovoga trudna svijeta. U san mi se, jaoh, činjaše, da ja letim iz visine 10 niz veoma vrle stine, rijeka iz kijeh istjecaše.